Može se činiti da su moji profesionalni dojmovi u suprotnosti s uvriježenim stavom da su obiteljska poduzeća najotpornija u uvijek zahtjevnom poduzetničkom okruženju. Ipak, iz iskustva sve češće primjećujem prodaju obiteljskih poduzeća u Hrvatskoj umjesto njihova prijenosa na nasljednike. Zašto je tomu tako? Ovaj format ne dopušta detaljan esej, stoga ću ukratko navesti dominantne razloge onako kako ih sami vlasnici poduzeća iznose. Najčešće kažu: „Moja djeca ne žele nastaviti ovaj posao, a ja više nemam s kim raditi.” Kada se to prevede na jezik psihologije i poslovanja, postaje jasno da nasljednici, odnosno mlađa, obrazovanija i globalno usmjerenija generacija, ne žele istu razinu stresa i odricanja kao njihovi roditelji, što je u potpunosti razumljivo. 

Dodatno, manjak radne snage u mnogim industrijama, zajedno sa sklonošću preseljenju u potrazi za boljim prilikama, plaćama i okruženjem, navodi obiteljske poslodavce na zaključak da se životni ciklus njihova poslovanja približava kraju, osobito kako godine donose manju fleksibilnost u prilagodbi novim okolnostima.

Zanimljivo je istaknuti statistike koje pokazuju da 43 posto obiteljskih poduzeća nema plan nasljeđivanja, dok samo 18 posto aktivno uključuje svoje nasljednike u tekuće poslovanje. Također treba spomenuti da teret vođenja dugoročnog poslovanja ponekad može narušiti obiteljsku ravnotežu i odnose, pa ne čudi manjak motivacije za nasljeđivanje nečega što je možda pridonijelo generacijskim ili sukobima među braćom i sestrama.